BIBLIJSKA PORUKA DANA
4. uskrsni tjedan
Subota, 1.
svibnja 2010.
Iv 14,7-14
7Da ste
upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste
ga." 8Kaže mu Filip: "Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!"
9Nato će mu Isus: "Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne
poznaš?" "Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš:
'Pokaži nam Oca'? 10Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje
vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja.
11Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela
vjerujte. 12Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja
ja činim; da veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. 13I što god zaištete u
moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. 14Ako me što zaištete u moje
ime, učinit ću."
Tumačenje:
Fra Tomislav Petvan
„TKO VIDI MENE, VIDI OCA“ -
FILIPE!
Iv 14,7-14
"Doista, ti nisi Bog
skriveni!" Tako možemo i smijemo uzviknuti mi, kršćani, koji vjerujemo u
Isusa Krista. Ono što je Isus rekao Filiipu, govori i nama, govori svim
ljudima, svim naraštajima: Doista, na Isusovu licu vidimo Božje lice. On je
sama slovnica našega Boga, na njemu se orisava Božje lice, sami lik našega
Boga. On je imago Dei, on je otisak Božjega bića i biti. U njemu je Bog
stupio jednom zauvijek među ljude. Ne moramo više tapkati u mjestu, pokušavati
dovinuti se do Boga svojim umovanjem. Bog nam ide ususret u Isusu Kristu. To je
ta neponovljivost kršćanske Radosne poruke.
Čujemo nastavak jučerašnjeg Isusova
govora u dvorani Posljednje večere. Jedno nam mora biti jasno, nema teologije
bez kristologije, nema kristologije bez teologije. Nema spoznaje Boga bez
spoznaje Isusa Krista, nema spoznaje Isusa Krista bez spoznaje Boga. Isus jasno
veli: "Nitko ne može Ocu osim po meni!" Smisao Isusova dolaska jest
objava Oca. Trenutak spoznaje Oca i Sina jest tu. Ne negdje u budućnosti. Ovdje
se obistinjuje. Spasenje jest u sadašnjosti. Nema izravnih objava Boga kako
priželjkuju mistici. Samo po Isusu i u Isusu.
U Isusovim riječima i djelima govori
i čini sami Bog. Bog je dao Isus svu punomoć. Vrijedi i obrat: Jedino Isus
donosi objavu Boga. Bog je njega ovjerovio, dao mu svu ovlast, punomoć. To je
tajna objave Božje u Isusu. "Pokaži nam Oca i dosta nam je!" - traži
Filip. Isus im očituje Očeva djela, Isus im govori Očeve riječi. On govori i
čini samo ono što vidi da čini Otac (usp. Iv 5,19). On je savršena slika Boga
živoga, odraz njegova bića, otisak njegove biti, kako čitamo u Poslanici
Kološanima i Poslanici Hebrejima.
On nosi u sebi Očevu sliku. Na nam je
zagledati se u tu sliku, u to lice. Otvorenih očiju. I bit ćemo preobraženi u
istu sliku - lik Gospodnji, 'u slavu sve veću i veću, snagom Duha Gospodnjega'
(usp. 2 Kor 3,18). Čovjek postaje, čovjeka oblikuje ono što ima u svojim očima,
što gleda. 'Svojim idolima postaju slični oni koji ih napraviše', reći će
psalmist (Ps 115). A tko ima Isusa u očima, postaje sličan Isusu, a preko Isusa
Bogu.
Tko vidi mene, vidi i Oca. Nije taj Bog više nekakav strašni
gromovnik, nema Zeusove ni Jupiterove poteze i osobine, nego je to Bog koji
ljubi, koji prihvaća, koji se očituje malenima, slabima, nemoćnima, djeci. Nije
to Bog nacionalne isključivosti, samo za Židove, nego je to Otac svih ljudi.
Ovdje kao da odzvanja riječ iz Matejeva Evanđelja: Slavim te, Oče, Gospodaru
neba i zemlje (Mt 11,25). Bog kao otac i majka. Tko samo pogleda i tko se
zadubi u Isusa, doživjet će upravo to, kako je Bog očinski i majčinski
nastrojen prema čovjeku. On je onaj nevidljivi zaslon prema kojemu Isus djeluje.
Ljudi su doživljavali upravo u Isusovoj osobi oslobođenje,rasterećenje, novi
dašak života. Nestajalo je straha. Tko u sebe upije tu Isusovu značajku, te
Isusove stavove povjerenja, ljubavi, izručenosti, činit će silna djela, činit
će djela koja je Isus činio, pa čak i veća od Isusovih.
I ta kristolikost i bogolikost
čovjeka osposobljava nas da činimo djela koja je i Isus činio. Kad ode u svoju
slavu i svoje jedinstvo s Ocem, iz te savršene božanske punine, jedinstva Oca i
Sina, on će osposobljavati svoje učenike za djela koja će činiti njegovi
učenici. Ne kaže Isus koja su to konkretno djela. Ali iz drugih evanđelja znamo
za znakove, čudesa, govor u jezicima, izgon nečistih sila, ovlast
propovijedanja Evanđelja svemu stvorenju.
Dovoljno je samo okrenuti nekoliko
listova u Novome zavjetu, skrenuti pozornost na Djela apostolska, pa ćemo
vidjeti koja su sve čudesna znamenja činili apostoli u Isusovo ime, i Petar, i
Ivan, pogotovo Pavao, ali i ostali navjestitelji Radosne vijesti. Bijaše
dovoljno samo da Petrova sjena padne na nekoga bolesnika i ozdravljao
bi, ili pak one zgode s Pavlom u Efezu, gdje su ljudi svojim rupčićima i
ubrusima dodirivali Pavla i ozdravljali su. Oni su živjeli iz Kristove snage i
Duha i zato su mogli prenositi tu snagu na one koje su susretali.
U Pavla ćemo redovito pronaći upravo
tu snažnu protegu. On se ne ustručava govoriti što je to sve Krist po njemu
činio, snagom Duha i čudesa (Rim 15), on redovito govori o iskustvu Duha i
vjere u zajednicama, što je samo nastavak Isusova djela u Duhu Svetome, u
Kristovoj Crkvi, nakon Duhova. Tu se zbiva život, događa punina života. Tko
vidi mene, vidi Oca, govori Isus. Ja sam put, istina i život.
U njihovu će navještaju biti djelatna
njegova živa riječ. I što god učenici budu činili u Ime Oca i Sina i Svetoga
Duha - postajat će zbiljnost. I što god učenici budu molili u Isusovo ime, na
Isusov način, dogodit će im se. Ispunit će im se želje. Vjerujemo li u to
danas?